U školi jezika se osjećam poput eksponata u muzeju. Ja sam "momak koji ne zna njemački i ovdje je sam- jadničak". Moram naglasiti da je moja grupa sastavljenja od ljudi iz
Sirije, Bugarske, Kazahstana, Kine, Španije, Ukrajine i još nekih
zemalja.
Lajpcig je grad u kojem nema puno Balkanaca, iskreno samo jednu
osobu sam upoznao i to u banci... vjerovatno je zato čudna moja pojava
ovdje. Ponekad pokušavam zanemariti činjenicu da me posmatraju, ali ne
ide, jer kad se okrenem vidim kako neko makne pogled s mene... ofirno. U
principu mi ne smeta, samo malo djeluje smješno. Nisam navikao na to. Pokušavaju da komuniciraju sa mnom, no to teško ide jer moj njemački još nije dovoljno dobar za komunakciju.
Ali vremenom... nadam se boljem :)
Dado
Nema komentara:
Objavi komentar