Kosovo: Lake tour

Dakle, nije četvrti dan jer sam se vratio s Kosova. No, u svakom slučaju imam još lijepih stvari za reći o Kosovu, ljudima itd. Doduše, ako budem sve stavljao na blog, onda vjerujem da bi još dugo mogao pisati o mojoj avanturi na Kosovu.

Jedan od dana (četvrti, peti, šesti... nemam pojma) bio je rezervisan za naš odlazak na jezero Veliko jezero Rugovo (  "Liqeni i madh i Rugoves"), koje je smješteno na vrhu planine. Vjerujte da sam ja do samog polaska mislio da se zezaju kad su rekli da ćemo ići da se penjemo 3 km uz brdo. Znači, JA i PENJANJE... kao pašteta i marmelada. Možemo ići zajedno, ali bolje funkcioniramo odvojeno. No, gdje svi tu i mali Mujo, u mom slučaju ja.

S nevjericom i tužnim izrazom na licu, počeo sam da se penjem. Istina, put je bio strmovit, ali oko mene sve lijepo. Ja volim prirodu i u momentima kad nisam razmišljao kako mi duša izlazi na nos i kako ću umrijet mlad i sam gore visoko, slikao sam ono što me okružuje.

Znam da je kolegica iza mene nepravilno disala i komentarisala kako će poslije ovog puta prestati pušit  duhan. Ja nešto kontam u sebi "dušo onda ja trebam početi konzumirati duhan jer i ja umirem", nakon te izjave i ona i ja smo se našli na zemlji. Jbg smiješno je što jest jest. 

I konačno stižemo do jezera. Čist zrak, priroda i jezero koje se pružalo ispred mene je bukvalno oduzimalo dah. I ne, to nije manjak vazduha od loše kondicije koju imam odnosno nemam, nego zaista pogled koji je rajski. Imam osjećaj da sam o ovom mjestu čitao u nekoj knjizi. Opis, kao onaj iz bajki, se nalazio ispred mene. Jedan pogled na jezero je bio dovoljan da zaboravim da sam 5 puta umro dok sam došao do gore. Sjećam se da sam ponavljao jezeru: "Bolje da si od zlata". Ne, nije bio od zlata, ali je definitivno nešto što vrijedi posjetiti, kao i Kosovo generalno. Dok to ne učinite, uživajte u fotografijama.

Dado

Kosovo III dan

Kiša me probudila i odmah mi, na neki način, pokvarila raspoloženje. Ja sam osoba koja uživa u suncu, ponekad čak imam osjećaj da me sunce pokreče.

Interni dogovor između naših lidera je da, ukoliko bude sunčano, djeca dolaze gore. Međutim, ukoliko počne padati kiša, mi se spuštamo u Peju, u organizaciju DPM gdje ćemo nastaviti naš rad. Naravno kiša nas je natjerala dole, pa smo poredani u autobus, poput učenika, krenuli prema Peji. Put do grada mi je odličan, oko nas planine i zelenilo i rijeka koja nas prati sve do grada. Nisam baš osoba koja puno hoda, ali imam osjećaj da bi rado, praćen suncem naravno, šetao sve do grada. Siguran sam da bi i vas oduševio krajolik, bar one koji vole prirodu kao ja.

Stižemo u DPM i dočekuju nas srdačno. Ne moram više napominjati da su ljudi jako, jako fini. Ponekad mi se čini kao da sam ovdje dugo vremena i da me svi poznaju. Inače, ovdje me svi zovu Bosna. "Gdje si Bosno, ej Bosno hajde prevedi" itd. Djeca me zovu imenom, što je jako zanimljivo jer nije često ime na Kosovu.

Toliko toga bi napisao da u momentu ne znam odakle početi. S obzirom da ne volim praviti duge tekstove, napist ću nešto što mi je obilježilo dan. Naime, cijelo vrijeme se oko mene vrtio jedan dječak. Na početku nije ništa pričao i ja sam to tako prihvatio. Uhvatio bi me za ruku, nasmijao mi se i nabacivao kad god sam rekao "Cake" ( nisam siguran da se ovako piše). Malo kasnije je počeo i pričati, a onda sam ga uspio nagovoriti i da prezentira rad grupe. Na kraju dana, kada su se djeca razišla saznao sam da taj dječak jako malo priča. Bio sam jako ponosan kada sam shvatio da kroz rad uspijevamo podignuti samopouzdanje djeci. Ako je išta dokaz tome, onda je to prezentacija rada tog dječaka. Koji je hrabro stao pred grupu i pričao.

Radujem se novom danu i novim avanturama sa mojim malim prijateljima.

Dado

Kosovo II dan

Budim se i, onako pospan, izlazim na balkon. Pogled koji se pruža Rugovom oduzima dah. Dodatni efekat mi stvara pjesma Lindey Stirling- Take flight, koja mi tiho ispunjava čulo sluha. Ispred mene planine, zelenilo i sunce, koje polako probija kroz šume na planinama. Sve tako upakovano ( muzika i pejzaž) na trenutak me odvodi u drugu dimenziju gdje nema problema, iščekivanja i ostalih gluposti. Moram priznati da volim te momente kad imam osjećaj da sam sam na svijetu ili na drugoj planeti, daleko od Zemlje.

U iščekivanju smo. Autobus sa 35 klinaca treba da stigne svaki trenutak. Na momente mi se to sve čini da nas nisu pripremili najbolje na ono što slijedi. Na osnovu svog iskustva s djecom ( a vjerujte imam ga mnogo) nešto mi govori da će biti teško. I autobus konačno stiže, a dječica se rasipaju po okolini Ville Oxygen, dok ih njihove učiteljice pokušavaju okupiti. Počinjemo raditi naše radionice, odmah da vam kažem da su me djeca oduševila. U nekoliko minuta sam našao desetak malih prijatelja koji me cijelo vrijeme pratili dok su bili s nama na planini. 

Moram napomenuti da su to sve klinci i klinceze koji dolaze iz socijalno ugroženih porodica, gdje im je svaki dan jednoličan i pun pritiska. Naš primarni zadatak je da ih usrećimo. I ja sam sebi zadao lični cilj- dat cu 200 % od sebe da ispunim taj primarni cilj našeg kampa. Pa makar to značilo trčati za djecom, igrati fudbala i ludirati se svih 6 sati. Jer na kraju mi njima dajemo nešto neprocjenjivo- uspomene.

Jedino šta mi se nije svidjelo što sam bio nespreman, do samog dolaska djece nisam znao koja je moja uloga. Na kraju sam zanemario svoje pravilo "očekuj neočekivano" i eto zajeba. No sve u svemu, završilo je dobro. Za ubuduće sam odlučio da se više pripremam, definitivno neću dozvoliti da kontinuitet i atmosfera radionice opadne, zato što nemam igrice za djecu u rukavu.

E da, pohvala za volontere sa Kosova... stvarno su odradili super posao.

 

Dado

Kosovo dan I

Prije što napišem bilo šta o Kosovu, reći ću vam sljedeće: Sramite se svi koji imate predrasude  Kosovu, svi vi koji ste dozvolili da vam šaka političara formira mišljenje i teze koje imate u glavi. Toliko toga sam čuo kada sam dolazio ovamo, da sam na momenta pomislio da idem na Divlji Zapad. Tako mi je drago da se uvijek vodim ličnim iskustvom. Došao, vidio i oduševio se. I vama, koji imate te užasne predrasude poručujem- dođite i vidite kakvo je Kosovo, upoznajte ga, upoznajte ljude i gostoprimstvo. I na kraju mi recite kakvo imate mišljenje o Kosovu. Ako ništa, imat ćete priliku da upoznate barem jedan dio Kosova kroz ovaj blog i drago mi je ako ću uspjeti da vam ispravim to krivo mišljenje koje imate.

Peja, treći po veličini grad na Kosovu, je mjesto gdje se nalazim. Tačnije, 22 kilometra od Peje. Ali o toj destinaciji... o tom raju na Zemlji ću Vam pisati u sljedećem postu. 

Peja je grad koji ima oko 100 000 stanovnika, kao moje Brčko. Grad je smješten u zapadnom dijelu Kosova i okružen je planinama. Cijeli pejzaž me neodoljivo podsjeća na one iz Američkih filmova, gdje se iza aktera pruža nevjerovatan pogled i odmah poželite biti tamo, barem na jedan sat. Službeni jezik je albanski, ali većina onih iznad 30 godina razumiju bosanski jezik. Tako da sam nekako dobio ulogu prevoditelja. Razgovaram sa zaštitarima koji čuvaju mjesto u cilju informisanja Njemaca, koji žele da znaju više o mjestu u kojem se nalazimo.

Nikada nisam vidio toliko osmijeha na jednom mjestu. Idete centrom Peje i osjetite toplinu ljudi. Da se razumijemo, situacija na Kosovu je identična onoj u Bosni i Hercegovini, ali to, očito, ne sprečava ljude da uživaju o onom što imaju. 

Volim onaj momenat kad me zgrade, ljudi i sve što me u tom momentu okružuje u potpunosti ubijedi i pokaže kako su svi oni koji imaju predrasude u krivu. Pogledajte šire nego što to inače radite. Nemojte dozvoliti da vas možda educirani ljudi, ali pokvareni do srži sreću s puta. Formirajte mišljenja na račun svog iskustva. Tek tada " ja znam" ima svoju jačinu.

Dado

Nova EVS avantura

Dragi moji, 

Kako vrijeme odmiče, tako se i moj EVS zahuktava, rekao bih. Novi ljudi, nove obaveze i nove avanture. Ako se odlučite na EVS, vjerujem da će vam to biti jedan od zanimljivijih dijelova. Puno je bolje provoditi vrijeme mimo organizacije kada nema koncerata. Za vrijeme koncerata mi je OK.

Danas je bio naporan dan zaista. Nisam se stigao odmoriti od svog puta nazad u Leipzig, a već sam otišao na novi put. Dakle, relacija je Leipzig- Berlin- Zurich- Priština- Peja. Jedan dan, tri zemlje. Osjećam se poput Pitbull-a, samo što nemam love kao on i nisam snimao sa Jennifer Lopez i Priyankom Choprom... za sada. Ako Bog da bit će... još sam mlad.

I tako ode Damir na Kosovo. Odmah da kažem da su me moji prijatelji bombardovali sa pitanjima i frazama "jesi lud, šta ćeš tamo, a što Kosovo, čuvaj se, ubit će te" itd. To su najkreativnije i najšokantnije prognoze, tako da još uvijek ne znam šta da očekujem kad odem na taj "divlji zapad". Mada, vjerujem svom instinktu i vjerujem da će ovo sve ispasti dobro. 

Uskoro ću se javiti sa vijestima sa Kosova... do tada živio EVS, a vi mi budite živi i zdravi.

Dado

Stadt in der Stadt

"Stadt in der Stadt" je projekat koji je onako fino zamišljen, ako mene pitate. Timovi djece i supervizori koji prate šta djeca rade.

Prije svega, projekat je namijenjen djeci. A sve se vrti oko toga da djeca grade kućice. Prave drvene kućice u velikom parku koji se nalazi do moje organizacije. Djeca su podijeljena u timove i imaju po dva odrasla supervizora, koji su tu da ih paze. Kućice izgledaju onako kako djeca žele i isključivo se slušaju oni. 

Dakle, kao što sam već rekao projekat je odlično zamišljen, međutim ja sam se našao pred zidom jer biti u timu gdje niko ne zna engleski, čak ni supervizori, je malo bez veze. Baš me nervira to što mi je jezik tolika kočnica i ne dozvoljava mi da se u potpunosti uklopim u okruženje gdje se i nalazim. Ali s druge strane, to mi je isto i velika motivacija da nastavim učiti. 

Veoma sam zadovoljan činjenicom da se projekti ovdje razlikuju od projekata na kojima sam ja bio kod nas, u Bosni. Na ovaj način stječem i nova iskustva ali i usvajam nove metode rada, kao i nove ideje za projekte koji se mogu raditi i kod nas. 

Dado

I ponovo

Ponovo karta za Njemačku, ponovo let i ponovo rastanak. Mislim da je to najteži dio EVS-a, ako se odlučite na taj korak onda budite svjesni toga. Ja toga nisam bio svjestan do sada. Svaki rastanak je gori i teži, ali najvažnija stvat je to da sve funkcionira kako treba, čak i dok sam tamo. Tu i tamo poneki prijatelj me se odrekne preko facebook-a zato što se ne stignem vidjeti sa svima, a dođem u Bosnu. Ovim putem veliko IZVINITE svi vi koji ste me htjeli vidjeli, a niste ovaj put. Drugi put, ako Bog da.

Ah definitivno nemam inspiraciju za pisati, ali imam veliku motivaciju da nastavim dalje da ovim. Da naučim jezik i završim školu. Onda da sjednem i razmislim šta želim sa životom. Njemačka je definitivno super, zemlja snova. Sve možete imati ovdje ako želite raditi... ali sve materijalno. Ja sam osoba kojoj su druge stvari važnije. Džabe i Njemačka kad je srce u Bosni... za sada. Možda se srce i tijelo spoje vremenom pa to bude savršeno na lijepom, bogatim Zapadu.

Uglavno, idemo dalje i nadam se boljem raspoloženju. U svakom slučaju dobio sam petak/subotu za pamčenje. I zaista u životu vrijedi izreka "nikad ne reci nikad". I zapamtite:

Do slijedećeg puta, 

Dado

Bosna i Hercegovina, EVS volonteri, viza i savjet

Veliki pozdrav,

Prije svega jedno veliko izvinjenje svima koji prate ili su pratili blog dok je bilo objava. Nažalost, imao sam problema sa birokratijom naše lijepe Bosne i Hercegovine... ovo "naše lijepe" čitajte sa dozom sarkazma. 

Činjenica je da nisam prvi EVS volonter koji je iz Bosne i Hercegovine otišao u Njemačku, šta više kolega iz Brčkog je svoj EVS odradio u gradu do Leipziga, Halle. 

Ipak, 29.07.2015 godine kada sam došao na razgovor za vizu u Sarajevo, gospođa, koja je zaista bila uljudna mi je rekla kako nikad nije čula za EVS program. I nakon par dana nastaju komplikacije sve do apsurnog prijedloga ljudi iz Njemačke ambasade da mi host organizacija poveća iznos novaca koji primam na mjesečnom nivou. Moja sending organizacija i ja, bezuspješno pokušavamo da objasnimo da je to EVS program napravljen tako da je novac sasvim dovoljan za potrebe volontera, te da je program koji funkcionira na nivou Europe. 

Elem, da ne dužim puno jer sapunica " Kako je Damir dobio vizu" ima još mnogo epizoda, što komičnih a i onih manje komičnih. Nakon skoro mjesec i po, konačno stigla viza i sad konačno mogu nazad. Nastaviti učiti i izvući najbolje iz EVS-a.

Jedan savjejt svim EVS volonterima za ubuduće na samom startu krenite da rješavate vizu, da ne bi kao ja zapeli u Bosni a program teče.

Dado