Budim se i, onako pospan, izlazim na balkon. Pogled koji se pruža Rugovom oduzima dah. Dodatni efekat mi stvara pjesma Lindey Stirling- Take flight, koja mi tiho ispunjava čulo sluha. Ispred mene planine, zelenilo i sunce, koje polako probija kroz šume na planinama. Sve tako upakovano ( muzika i pejzaž) na trenutak me odvodi u drugu dimenziju gdje nema problema, iščekivanja i ostalih gluposti. Moram priznati da volim te momente kad imam osjećaj da sam sam na svijetu ili na drugoj planeti, daleko od Zemlje.
U iščekivanju smo. Autobus sa 35 klinaca treba da stigne svaki trenutak. Na momente mi se to sve čini da nas nisu pripremili najbolje na ono što slijedi. Na osnovu svog iskustva s djecom ( a vjerujte imam ga mnogo) nešto mi govori da će biti teško. I autobus konačno stiže, a dječica se rasipaju po okolini Ville Oxygen, dok ih njihove učiteljice pokušavaju okupiti. Počinjemo raditi naše radionice, odmah da vam kažem da su me djeca oduševila. U nekoliko minuta sam našao desetak malih prijatelja koji me cijelo vrijeme pratili dok su bili s nama na planini.
Moram napomenuti da su to sve klinci i klinceze koji dolaze iz socijalno ugroženih porodica, gdje im je svaki dan jednoličan i pun pritiska. Naš primarni zadatak je da ih usrećimo. I ja sam sebi zadao lični cilj- dat cu 200 % od sebe da ispunim taj primarni cilj našeg kampa. Pa makar to značilo trčati za djecom, igrati fudbala i ludirati se svih 6 sati. Jer na kraju mi njima dajemo nešto neprocjenjivo- uspomene.
Jedino šta mi se nije svidjelo što sam bio nespreman, do samog dolaska djece nisam znao koja je moja uloga. Na kraju sam zanemario svoje pravilo "očekuj neočekivano" i eto zajeba. No sve u svemu, završilo je dobro. Za ubuduće sam odlučio da se više pripremam, definitivno neću dozvoliti da kontinuitet i atmosfera radionice opadne, zato što nemam igrice za djecu u rukavu.
E da, pohvala za volontere sa Kosova... stvarno su odradili super posao.
Dado
Nema komentara:
Objavi komentar