Kiša me probudila i odmah mi, na neki način, pokvarila raspoloženje. Ja sam osoba koja uživa u suncu, ponekad čak imam osjećaj da me sunce pokreče.
Interni dogovor između naših lidera je da, ukoliko bude sunčano, djeca dolaze gore. Međutim, ukoliko počne padati kiša, mi se spuštamo u Peju, u organizaciju DPM gdje ćemo nastaviti naš rad. Naravno kiša nas je natjerala dole, pa smo poredani u autobus, poput učenika, krenuli prema Peji. Put do grada mi je odličan, oko nas planine i zelenilo i rijeka koja nas prati sve do grada. Nisam baš osoba koja puno hoda, ali imam osjećaj da bi rado, praćen suncem naravno, šetao sve do grada. Siguran sam da bi i vas oduševio krajolik, bar one koji vole prirodu kao ja.
Stižemo u DPM i dočekuju nas srdačno. Ne moram više napominjati da su ljudi jako, jako fini. Ponekad mi se čini kao da sam ovdje dugo vremena i da me svi poznaju. Inače, ovdje me svi zovu Bosna. "Gdje si Bosno, ej Bosno hajde prevedi" itd. Djeca me zovu imenom, što je jako zanimljivo jer nije često ime na Kosovu.
Toliko toga bi napisao da u momentu ne znam odakle početi. S obzirom da ne volim praviti duge tekstove, napist ću nešto što mi je obilježilo dan. Naime, cijelo vrijeme se oko mene vrtio jedan dječak. Na početku nije ništa pričao i ja sam to tako prihvatio. Uhvatio bi me za ruku, nasmijao mi se i nabacivao kad god sam rekao "Cake" ( nisam siguran da se ovako piše). Malo kasnije je počeo i pričati, a onda sam ga uspio nagovoriti i da prezentira rad grupe. Na kraju dana, kada su se djeca razišla saznao sam da taj dječak jako malo priča. Bio sam jako ponosan kada sam shvatio da kroz rad uspijevamo podignuti samopouzdanje djeci. Ako je išta dokaz tome, onda je to prezentacija rada tog dječaka. Koji je hrabro stao pred grupu i pričao.
Radujem se novom danu i novim avanturama sa mojim malim prijateljima.
Dado
Nema komentara:
Objavi komentar