EVS seminar

Dakle...već sam vam pisao kako postoje obavezni treninzi kojima svaki EVS volonter mora prisustvovat. Prvi se zove "arrival trening" i kao što već možete zaključiti dešava se na početku vašeg EVS angažmana. I drugi je "mid-term training" koji se desi nekad na polovini vašeg EVS-a.

Moj mid-term se desio u Hannoveru od 26.10- 30.10.2015 i bilo je zanimljivo upoznati druge EVS volontere i čuti njihova iskustva sa organizacijama, ali i imati mogućnost malo upoznati Hannover. Meni se jako svidio grad. Doduše svaki Njemački grad je fin na svoj način, ali Hannover je baš bajkovit.

Sam seminar je koncipiran tako da vam omogući da saznate i da pitate što vam nije jasno. Nekada organizacije znaju biti nepoštene prema volonterima. Dešavaju se svakakve stvari i pomenuti treninzi su tu da vas zaštite od bilo kakvih problema.

Nekada davno sam pisao kako je EVS siguran program i to je svakako tačno. Mnogo ljudi je uključeno u vaš projekat i tu su da vam pomognu i osiguraju vašu sigurnost u bilo kojem pogledu. Od banalnih stvari " e nije mi isplaćeno na vrijeme" do drugih problema koji se mogu desiti. I moram priznati da ja nikad nisam čuo da se desilo bilo šta veće od problema u komunikaciji ili neažurnost organizacija. Meni, lično, najveću podršku pruža sending organizacija PRONI Centar za omladinski razvoj, i najprije bi se njima obratio da imam bilo kakav problem sa host organizacijom. Ali moram priznati da je Geyserhaus korektan i svaki volonter koji je kod njih mora biti zadovoljan. I kolegica i ja smo komentarisali koliko smo sretni što smo ovdje.

O samom seminaru ne želim da pišem jer su teme koje se vjerovatno mijenjaju, tako da poanta je da možete iznijeti svoje probleme i da je tu neko ko može da vam pomogne. OStalo su nijanse i vježbe koje se razlikuju od trenera do trenera. Mi smo imali dva ekstra trenera, koji su pomogli da ovih 5 dana bude fantastično.

A vama savjet: Brzo aplikacije u ruke i iskoristite priliku koju pruža Erasmus + program... a dok to radite uživajte u fotografijama Hannovera.

Dado

Interesovanja naše djece

Nisam dugo pisao jer sam imao dosta obaveza. Moram priznat da me iznenadilo licemjerstvo pojedinih ljudi. U redu, ljudi imaju probleme i frustracije... čak ih i ja imam. Ali licemjerstvo mi je baš bez veze. Ako nešto ne voliš, ne voliš do kraja i drži se toga. Ne možeš pljuvati po osobi koja je vezena za neku instituciju i onda otići u tu istu instituciju i tražiti pomoć, surađivati s njom ili se educirati itd. To nije "cool" kako bi naša djeca ( Geyserhaus) rekla. Ne ide to, ljudi te počnu gledati drugačije... ispadaš... mislim da sam na početku bloga utvrdio kako se neću izražavati. Ali shvatili ste poantu.

Nego kad smo kod naše djece, danas ću pisati o njima. Razmišljao sam da ostavim post samo s naslovnom jer tu djecu ne zanima ništa osim League of Legends. Ali vjerujem da vi tu sliku ne biste doživjeli kao ja tako da sam odustao od te kreativne ideje. Dakle, kad sam tek došao u Leipzig i u svoju organizaciju. bio sam oduševljen djecom. Tada sam imao najmanje 10 ideja šta bi mogli raditi zajedno i koje radionice pokrenuti. No kako je vrijeme prolazilo tako su se i moje ideje gubile jer mi je bilo jasno da djecu mogu pokrenut jedino ako postanem čudovište iz League of Legends. Mada sam siguran da bi me tada loviti da me ubiju, a ne da radimo nek projekat. Ne znam puno o igrici, ali vidim da se čudovišta ganjaju i međusobno ubijaju. 

Ne znam kako je to bilo kod drugih EVS volontera, ali meni počinje da bude malo naporan ovaj program. U organizaciji se sve nešto planira ali ništa se ne realizuje. Doduše moj problem je taj što sam kroz rad u PRONI-u stekao puno iskustva, tako se ovdje ne mogu usavršiti ili naučiti nešto novo. Još malo i ovdje sam 6 mjeseci, onda još 6 i idemo dalje u ostvarivanju ciljeva.

Samo da znate sam sam u zadnje vrijeme izgubio inspiraciju za pisanje. Ništa mi se ne da, nikako da za počnem. Čak i novu knjigu započinjem već mjesecima, ali ništa još konkretno. No ima vremena, mlad sam.

I za kraj, imao sam namjeru da se osvrnem na prethodne događaje, al odustao sam jer pojedinim ljudima je dovoljno teška činjenica da žive. Ne bih da im otežavam.

Dado

Nova razmišljanja

Pozdrav svima, 

Hm... ponekad čovjek ima previše vremena za razmišljanje. Ja u tom periodu baš znam preispitivati neke svoje odluke koje sam donio u životu. 

Danas sam imao dosta vremena da razmišljam o svojoj odluci da dođem ovdje, i da, ne kajem se naravno. Mada su me mnogi upozoravali da će doći period kada ću poželjeti kući. Da se razumijemo to se desi jako često, ali to nije toliko snažno da bi prekinuo nešto što teče. 

EVS je program koji, kako ima početak, ima i kraj. Ja sam u 6om mjesecu svoje EVS avanture ( hehe ovo zvuči kao trudnica... " termin mi je 30.aprila") i možda nije vrijeme da preispitujem. No, u najvećoj mjeri to radim zbog budućih EVS-ovaca. Imam dosta prijatelja, poznanika ali i onih koji su čuli pa me kontaktiraju. I često imam osjećaj da ne shvataju apliciranje. Ili da kažem "da ne znaju u šta se upuštaju". 

Recimo, u svom preispitivanju, došao sam do zaključka da nikad nisam trebao aplicirati za rad u organizaciji koja se bavi mladima. Možda to neće biti slučaj s vama, ali ja već imam dugogodišnje iskustvo u radu s mladima. Tako da moja trenutna host organizacija mi ne pruža nikakvo unapređenje znanja. Na žalost, nisam računao na činjenicu da ovo ovdje nije PRONI i da neću imati priliku da "raširim krila". U PRONI-u bi već mogao puno toga napraviti jer je to takva organizacija, ovdje se sve svodi na stvari koje su "već viđeno" ili već prošao. Poslije, Kosova i rada s djecom s posebnim potrebama, žalim što sam izbjegavao takve organizacije jer sam mislio da ja ne mogu raditi taj posao jer se previše vežem za djecu i shvatim probleme drugih ljudi i svojim ličnim problemima. Međutim, kroz tih 10 dana shvatio sam da jako puno mogu učiniti za njih i da bi moj EVS bio puno korisniji i potpuniji da sam otišao u tom smjeru.

Poanta posta je da uvijek treba da računate da ćete godinu dana provesti negdje. Da će to biti vaša obaveza i da prilikom apliciranja treba pametno da izaberete. OK, moj primarni benefit je jezik i tu moram da se pohvalim da sam već na B1 nivou. Smanjio sam korištenje engleskog, a povećao korištenje njemačkog. Jedan od mojih ciljeva ispunjen. Ali zadovoljenje nekih potreba plače, jer mi u organizaciji zna biti ponekad dosadno, iako su svi OK prema nama, EVS volonterima.

Dakle, pametan odabir čisto da bi vaših 365 dana proteklo u najboljem mogućem redu.

Lijep pozdrav,

Dado

Kosovo: Moj drug Sali

Cijelo vrijeme sam razmišljao da li da pišem post ili ne. Na kraju sam ipak odlučio da napišem, jer smatram da je ovo priča koja treba da se nađe na blogu.

Sali je ime dječaka kojeg sam jako zavolio. Sva djeca su mi prirasla srcu, doduše, neka manje, neka više. Ali to je samo zato što nisam imao dovoljno vremena da provedem sa svakim od njih i da ih dovoljno upoznam.

Istina, ni Sali-a nisam upoznao najbolje, jer se naša komunikacija svodila na gestikulaciju. O njemu znam da je miran, dječak koji šuti i koji je malo usporen. Kažu da je dijete s posebnim potrebama... i mnogi bi ga možda zvali tako "dijete s posebnim potrebama", ali ja ga zovem imenom koje mu tako pristaje jer zvuči jednostavno i lijepo.

Prvi dan je Sali bio neprimjetan. Tu i tamo sam ga zapazio dok sam se igrao s drugom djecom. Primjetio sam nešto što mi se jako svidjelo kod njega, stidan osmijeh nikada nije skidao s lica. I onda smo, sreća moja, završili zajedno u grupi dok smo radili vježbu. I dok je crtao svoj crtež, naravno, opet osmijeh na licu. Na kraju prvog dana, moj novi prijatelj je prezentovao svoj rad pred grupom. Nekako sam bio ponosan iako nisam imao puno utjecaja na to.

Narednih dana smo Sali i ja postali pravi prijatelji. I nećete vjerovati, ali Sali je pričao svaki dan više i više. Igrao se sa mnom, vodio me okolo, pokazivao stvari koje su ga zanimale. Učestvovao je u svakoj radionici sa mnom poput pravog malog aktivca. Tada mi je neko ispričao kako je išao sa Saliem u školu, te da je ovaj jako malo ili nikako, komunicirao s ostalima u razredu. Međutim, za vrijeme našeg projekta, Sali je pričao sa mnom ( nisam ga razumio jer albanski ne znam), ali bilo je bitno da je pričao. Ja sam se trudio biti uvijek s njim u grupi i poticati ga da radi s drugom djecom i da se druži. Iskreno, nikad nisam radio s djecom s posebnim potrebama. Ovo je bio moj prvi pokušaj i urodio je plodom.

Nakon dva-tri dana, Sali je sam prilazio i svaki put bi stao kraj mene ili uhvatio moju ruku, svaku vježbu ili igricu... kad god je bio u mojoj grupi. Mada moram istaknuti da se sada i sam dobro snalazio u grupi i kad ja nisam dio grupe. Na što sam bio posebno ponosan.