Dakle, dolazim u školu njemačkog jezika. Kasnim, jer mi je tramvaj otišao ispred nosa. Referent škole me odvodi do moje učionice. Ulazim nesigurno i vjerujte da se osjećam poput onog dječaka od prije 20 godina, kad je prvi put ušao u školu, čvrsto držeći mamu za ruku.
Ispred mene sjede učenici i pričaju na njemačkom jeziku, a ja imam osjećaj kao da ne znam ni jednu jedinu riječ ovog "strašnog" jezika. Naravno, slobodna je stolica u prvom redu- štreber, prolazi mi kroz glavu. Bacam zadnji pogled prema svom mentoru, koji se smješka. Zna čovjek gdje sam došao.
Ulazi profesor i, čudo, ja mu zapadnem za oko. Pita ko sam, odakle sam, traži da spelujem svoje ime i pritome mi ne da koristim engleski. I, naravno, dešava mi se isto što mi se nekad dešavalo sa engleskim jezikom. Kad me neko nešto pita, ja zablokiram. Znam ja u glavi odgovorit, al neće usne da se pokrenu. I tako jedva ja izrecitujem svoje ime i prezime, a u pozadini čujem kako se smješkaju. Molim Boga da se zemlja otvori... pogađate da se nije otvorila.
Dolazi vrijeme da čitamo tekst. U međuvremenu ja se opustim. Počnu moji kolege i kolegice da čitaju... ja kolutam očima, jer ljudi bukvalno mješaju mala slova D i B. Na kraju napornog dana, shvatim da bolje čitam i izgovaram od njih. Isto tako, oni su naučili par rečenica napamet i u svojim slobodnim konverzacija vrtili to u krug, kao ja u svojoj organizaciji što vrtim ICH SPRECHE NICHT DEUTSCH. ICH KANN NICHT KOMUNIZIEREN ( ne pričam njemački, ne mogu komunicirati).
I šlag na kraju, ja bar znam engleski. Niko u mojoj grupi ne zna ni jednu riječ engleskog. Iskreno, to mi nije smiješno. Bez veze mi je jer nema šanse da progovorim s njima...nego na pauzi listam riječnik, knjigu... dok oni vrte svoje rečenice.
Majstori... nema šta
Dado
Nema komentara:
Objavi komentar