Znate onu tipičnu priču svakog ko je došao u Njemačku. " U mojoj zemlji nema posla, nažalost morao sam se odlučiti na ovaj korak".
Upravo tako, nažalost. Da li možete da zamislite situaciju da se zaputite trbuhom za kruhom i budete ubijeni? Da zvuči strašno, ali nažalost takvih slučajeva je ovdje mnogo. I mnogi bi prošli nezapaženo ali ovo što se desilo u kući azilana me baš šokiralo.
Naime, dva prijatelja iz Sirije su došli u potrazi za istim. Dijelili su sobu i nikad nije bilo problema s njima. "Bili su primjer" je rečenica koja ih opisuje, kao i svakog ko nastrada. To je popularna rečenica pa ću biti slobodan da je i ja iskoristim u svom postu.
Uglavnom, dva "primjera drugima" su se posvađali, potukli i onda je jedan "primjer" dosao na ideju da staklenu flašu razbije i svog najboljeg druga izmasakrira do smrti. Nastradali je imao 18 godina.
Više informacija nemam, niti sam želio imati. Tako mi je žao ljudi, a pogotovo djece tamo. Prvi puta kad sam otišao jedna žena se požalila kako čuva unuku jer su je pokušali silovati. Sve zlatni "primjeri".
Nadam se da ćemo nekad naučit zvati stvari pravim imenom.
Dado
Nema komentara:
Objavi komentar